Circulus

Još za vrijeme studija radovi Valentine Šuljić ukazivali su na srodne postupke unutar bogatih struktura i znakova. Ovom izložbom i monotypijama, Valentina nastavlja svoja istraživanja i propitivanja s djelima bogate morfologije i mrežasta mentaliteta (maloga oka) s otiscima "šporkoga" (neopranoga ) valjka kojega opetovano povlači površinom čime se dobijaju bogate strukture i bogatstvo znakova, signala i otisaka i - jednom riječju - gusto ispisane kore površine.

Slagajući i strukturirajući znakove, tragove i mravinjake po vertikali Valentina voli princip serije u postupku koji podmnjeva i htijenje ali i slučajnost, teksturu tkanine ili gaze, kao i mrežasti karakter djela na kojem valjak ili špahtla ostavlja trag.

U tim se djelima istodobno stvara igra htijenja i slučaja, draž spontanosti i reda i u kojem spomenutog slučaja zapravo nema jer je on tek "posljedica pravilnoga razmišljanja". To je zapravo rezultat jednog gotovo ritualno opetovanoga procesa svaki puta s nešto drugačijim posljedicama bogaćenja a ne samo multipliciranja istog motiva. Tako površina svojim mrljama, znakovima, tragovima... predstavlja krajolik temperamenta, dok učestalo ponavljanje jednog elementa (otisak ruke ili dlana) ukazuje na stanovitu strukturalnu volju koja ne poništava draž slučajnosti, curenje boje i kontradiktorno rečeno sve posljedice - kontrolirane samovolje. Tako se slojeviti organizmi omedjeni vertikalnim širokim bordurama ili učvrščeni mrežom vertikalnih pruga istodobno doživljavaju graditeljski moćno i solidno, a s druge strane, u zazivanju slučajnosti, pustopašno i slobodno.

Valentina Šuljić je od onih umjetnika koja je u dobrom poznavanju tehnike spojila iskustvo, rad i vlastitu intervenciju. U njenim je djelima uvijek je ostala vidljiva legendarna vjera u čovjekovu ruku ali i neutažena znatiželja čovjeka koji propituje granice medija, tehnike i sadržaja. A u licima njenih monotypija osjeća se nemir pretka i nemir modernoga čovjeka.

To je pipanje svojim rukama po stijenama polumračne pećine ili vjera posuta crvenicom i zemljanim bojama prvih vjernika u katakombama. To je, naposljetku, znatiželja modernoga duha koji se narugao evoluciji.

Ive Šimat Banov