Niti (Zaprešić)

Grafički svijet Valentine Šuljić svijet je – niti. Ali ne onih tkalačkih, tvarno – opipljivih, nego onih grafički ucrtanih – „utkanih“ na neki začudno omekšani način, alatom u grafičku podlogu kao splet linija. Ili kao mnoštvo pojedinačnih, vijugavih linijskih tokova. Jer glavni je likovni akter u grafičkome izrazu ove autorice linija. Ali ona koja potječe od niti – čak i doslovno, budući da Valentina pomoću valjka i boje utiskuje u podlogu teksture istinskih tkanja, uživajući u sugestivnome vizualnome zapisu; u susretu paučinastih – ili snažnih, linija s obojenim mrljama. Kao da se svi tu traže i najposlije sjedinjuju, sljubljeni u inspirativnoj igri privlačećih suprotnosti. Valentinu posebno intrigira pojedinačna nit, čiji trag ona slijedi po podlozi, puštajući je da slobodno brza i teče; i da se onda susreće i prepliće s istom takvom, njoj sličnom i nadolazećom niti. A one se tad združuju, isprepliću i vrtlože, formirajući često kružne tokove („zaštitne znakove“ Valentininih ciklusa), pri čemu se stvara neka maštovita priča, asocijativna i poetična, ali istodobno sažeta i simbolična. Zato ne čudi što ova grafičarka već nekoliko godina u tim svojim strukturama s nitima nalazi inspiraciju, kreirajući stalno nove cikluse sličnoga naziva („Tkanja“, „Grafotkanja“, „Niti“), izgrađujući pritom, karakterističnom grafijom, svoj stil i svoj autorski identitet. Njegujući uz to i svoje specifične tehnike i njihove kombinacije (monotipija, vernis mou, rèservage), u kojima upravo zbog mogućnosti koje pružaju pri istraživanju struktura (različitim postupcima bilježenja otisaka teksture materijala), ova autorica pronalazi stalni izvor nadahnuća. Ali i mogućnost novih istraživanja i drugačijih pristupa. Isto tako i mogućnost proširivanja granica grafičkoga medija i zajedništva s drugim medijima.

Valentina Šuljić već se duže vrijeme, uz ostale grafičke tehnike, bavi i monotipijom – tehnikom „jednoga originala“ (sve druge su tehnike „multioriginala“). Kaže se da je monotipija „slikarska grafička tehnika“, jer se na podlozi od metala, pleksiglasa, stakla, linoleuma i sl. izvodi uljenom bojom i slikarskim alatom, a onda se u preši za duboki tisak (ili pomoću valjka) otiskuje samo jedan grafički otisak. Međutim, za strastvene grafičare postoji i onaj više „grafički“ postupak: odabrana podloga se premaže tiskarskom bojom, a zatim se u nju, preko papira, olovkom ucrta crtež. Na matrici je on u negativu, ali otisnuta monotipija prikazuje pozitiv. Valentina Šuljić kombinira i jedan i drugi postupak, uzimajući od svakoga ono što njoj odgovara, a radeći na podlozi od stakla. Ali s te staklene podloge ona onda dalje ne otiskuje grafički list, nego sama ta podloga, s grafički izvedenim strukturama i teksturama, za nju postaje i ostaje onaj „jedan jedini original“ – staklena monotipija, koja od toga trenutka ulazi u jednu novu dimenziju. Jer tad se združuje s drugim medijima i njihovim izražajnim elementima, pa uključuje druge načine percepcije, zahtijevajući iščitavanje na novoj razini. Pritom se prostor i svjetlo tu uvode kao opipljive činjenice, pa ove monotipije, koje su već samim ostajanjem na staklu postale objekti, klize u drugu dimenziju. Prostorno, one se pojavljuju kao zidne (s varijantama zaobljavanja, prošupljivanja i uslojavanja podloge) i kao ambijentalne (kao objekt s multipliciranim staklima i vizualnim efektima koji se uslojavanjem prozirne podloge preklapaju). Što se svjetla tiče, bili bismo dosta blizu istini kad bismo Valentinine staklene monotipije nazvali „grafo–lumini“. Jednostavno, zbog mogućnosti koje svjetlo danas pruža kao izražajni element, pogotovo u sprezi sa staklom. Jer svjetlost je moćan element promjene – ne samo čistoga volumena, nego i dimenzije prostora i vremena; dojma punine i praznine; osjećaja za materiju; doživljaja realnosti. Tako, ovdje, ove grafike na staklu u sebi hvataju svjetlo, ref lektiraju ga i pomoću svjetla žive, postajući na trenutke prozračnije od prozračnoga i „bestežinskije“ od bestežinskoga. One su i opipljive i neopipljive; i mirne i vibrantne – u zavisnosti od gledatelja. A on je tu postavljen u centar zbivanja i aktiviran ne kao promatrač, nego kao akter. Ponuđeno mu je da svim svojim senzorima upije nova i drukčija optičko– taktilna iskustva. Zbilja je pritom gurnuta na rub njezine spoznaje, jer i staklo i svjetlost – združeni, prevarit će percepciju, pa će monotipije Valentine Šuljić, premda u motivu stvarne i „nitno taktilne“, djelovati dematerijalizirano i gotovo virtualno. Unutar toga začaranoga kruga možda više nećemo biti sigurni u osjetila: u lakoću – ili u težinu; u uzgon – ili u gravitaciju; u tvarnost – ili u fluidnost. Na taj način krenuvši u promjenu i pristupa i percepcije, te ističući multidisciplinarnu dimenziju svojega djela (koje se tu tek djelomično zadržava u području tradicionalne grafike), ova autorica zakoračila je u područje suvremenoga grafičkoga izričaja; u područje gdje se uklanjaju stroge granice i gdje je gotovo sve moguće.

Valentinine grafike doživljavaju se kao osebujne vizualne senzacije. Ali i kao svijet emocija (nalik njezinim učvorenim nitima) i vibrirajućih energija, koje ona, olikovljujući ih, čini dohvatljivima. Međutim, tek naizgled. Jer, poigravajući se prvo elementarnom, opipljivom materijalnošću boje na staklu, a zatim njezinom metamorfozom pod utjecajem svjetla, ona se poigrala i našom percepcijom i shvaćanjem zbilje. Kao i njoj i nama je ta igra puna izazova, pa se u svijetu Valentine Šuljić volimo naći i volimo ga istraživati.

Višnja Slavica Gabout