Tijek imaginarne točke

Tanahnošću niti stvoriti energiju slikarske (grafičke) površine konstanta je umjetničkog htijenja Valentine Šuljić. Želi u slijed linija unijeti dinamiku pokreta, opredmećenog u vibrantnosti silnica, utkanih u tkivo površine. Osnova je to njenog likovnog postupka i dosljednog stava, ali s uključenosti stalnih kreativnih mijena, te izraz maštovitih iskoraka u njegovanju dosegnute osobne stilistike. Valentina je odabrala danas relativno malo zastupljenu (ali time intrigantniju) tehniku monotipije. Primjenjuje strukturu linija i mrlja izrazitog vitaliteta, vidljivog kako u nemiru prepleta, tako i oblikovnim nakupinama. Valentina djela sklada tvarnim i stvarnim linijama poput agavinih niti, otiskujućih ih na transparentnu površinu specijalnog stakla. Ostvaruje se uzbudljiv dijalog između krivulja ispunjenih „paperjem“ i zaglađenih blistavih ploha, koje nužno prihvaćaju dinamiku utkanu u skladan i nepredvidljiv ritam linija, s približavanjem i udaljavanjem od zamišljene kompozicijske osi, u neočekivanim obratima i kovitlanjem te lebdenjem oko imaginarne točke, s razvedenim obrisom klupka, ili kružnosti „sunca“ podvrgnutog vrtnji, s izglednošću približenom organičkom. Manja ili veća zasićenost određuje i stupanj kretanja, dubinske prodore unutar crtačkog saća, s oprostorenjem ka potencijalnom bezmjerju koje staklo svojim vidom materijalnosti sugerira. Linije suptilne naznačenosti koje oko tek registrira i crtački dodiri osvajanja prostora na staklu zasjenjenosti i providnosti donose stanja ekspresionističke ugođajnosti. I u nepredmetnosti apstraktne slike Valentina je nadišla šarm oblikovne kombinatorike, pa osmišljena igra niti ili mrežaste teksture je i iskra emotivnog, s opuštenim raspoloženjima ali izraženijom emocionalnošću, s lirskom konotacijom ali i ugođajnošću drame. U svojim ranijim ciklusima Valentina Šuljić je do perfekcije dovela originalno razumijevanje monotipije, poštujući bit grafičke tehnike, obogativši je stvaralačkim „dosjetkama“, s neprekidnim proširenjem mogućnosti prvotne grafičke ideje. Primjerice, kompozicijsko jedinstvo postiže i ravnotežom klasičnih postulata, ali sve češće neočekivanim akcentima, fluiditetom asocijativnih oblika, sa strujanjem čestica u svim zakutcima, u predodžbi lomnosti plohe stakla, pa čak i dojmljivosti izvan fizičke zadatosti slike. Slika je organizirana i u slobodnoj položenosti oblikovnih oaza, bistrih svojevrsnih otoka, ispunjenih grafičkim raslinjem, u moru bjeline stakla. U dominaciji akromatskog javljaju se jake partije pojedine boje, novi kontrast u doživljaju suptilnosti stakla. Ljepota ukupnog umjetničkog djela Valentine Šuljić izrasla je na krhkosti, ali i usmjerenoj umjetničkoj monumentalnosti.

Stanko Špoljarić