Vjetar u nitima

Slojevitost likovnih zbivanja kroz stvarno oprostorenje gradivnih sastavnica, značajka je radova Valentine Šuljić. Odabravši danas prilično marginaliziranu tehniku monotipije, u djelima poliptihalnog karaktera razsila je likovnu »priču« uzbudIjivog događanja, s kretanjem kako po vertikali tako i po dubini. Staklo je pociloga maštovitih kompozicija koje zbog polaganja ploča jednih na druge stvaraju sliku bogate izglednosti. Transparentnost potke omogućuje zanimljivu igru u odnosu nekoliko slojeva srodnih likovnih prizora. Pulsiranje oblika posebno je intrigantno u vizualnim dodirima različito udaljenih ploča, a i potencirano adiranjem po vertikalnoj osi. Valentina Šuljić i u svojim ranijim ciklusima istraživala je napetosti unutar tako postavljenog likovnog »mozaika«, gradeći svoja uprizorenja na papiru, primjenjujući tehniku monotipije, ostvarujući djela likovne logike u prožimanju sklada i mijene. U složenosti kompozicije jedinke nose mjeru pune likovne raziožnosti, međusobnom upućenošću kroz kontinuitet zbivanja. Tada je djelo definirano, jer se tek varijacijama ideje svih segmenata dobiva jedinstveno tkivo. Služeći se papirom Valentina je na epidermi površine razigrala likovnu scenu u dvodimenzionalnoj mogućnosti slike. Staklom je dala novu dimenziju prostoru, izraženom i raznolikošću formi. Dakako, nikako se ne radi samo o tchničkoj dosjetki, već o ostvarenjima istinskog kreativnog naboja, prepoznatljive stilistike. Valentina je sjajno iskoristila providnost stakla uspostavivši dijalog različitih razina prostora i prizora. Same monotipije nastaju otiskom tkanina i konca. Čipke bogate ornamentalnosti i u svojoj zgusnutosti imaju liniju za osnovni element, dok se za splet linija pretpostavlja grafizam konca. »Muštrice« čipki sjećanje su na dekorativnu kovnost prošlosti primijenjene u djelu suvremenog senzibiliteta, gdje su bordure, stilizirano cvijeće, skladnost geometriziranih nakupina u novom kontekstu ishodište za sliku drugaćije interpretacije znanog. Kompozicije su izuzeto raznolike, kako u preglednosti scene, tako u i primjerima složenijeg scenarija. hječci materijala postavljeni u luku krivulje, zakošenju dijagonale imaju svoju protutežu u oblicima razložno »lociranim« na drugim plohama, uskladeni s ritmom linija, bilo u slijedu izmjene pararelnih strujanja ili oslobodenih od samostalnog kretanja. Racionalno se dodiruje sa slučajnim, premda Valentina Šuljić odabranim predlošcima odreduje stanja slike. No pomaci su nepredvidivi jer tijek linija ovisi i o gipkosti konca koji i u centralnim kompozicijama ima dinamičnog ustrojstva. »Ponašanje« linija i perforiranog saća tkanina utkano je u dogadanje slike, njen vitalitet itekako dojmijiv u apstraktnosti scene zbivanja. Boja je prijenosnik strukture materijala, svih niti — i ogrubljenih i tanahnih — no podatnih do stupnja sugeriranja mekoće oblika i naznake taktiliteta. Paleta je reduciranog spektra. Valentina je grafičar kolorističke osjetljivosti, pojedino djelo suženo je na dvije, tri vrijednosti. Dostatno, jer i blistavost svjetla s jedne strane, i neprozimi kromatski fond s druge, boji daju potrebito iskrenje. Boje su čiste, često zemljane, s odnosima odmjerene zyučnosti. Odmjerenost je karakteristika čitavog noviga ciklus Valentine Šuljić. Radovi su to u kojima prepoznajemo baštinjenost pučkog i otmjenost gradanskog, sve u otiscima djetinjstva i nataloženosti umjetničkog iskustva.

Stanko Špoljarić